Bilješke o opernom kazališnom poduzetništvu istočnoga Jadrana u austrougarskom razdoblju
Analiza kazališnih fondova sačuvanih u državnim arhivima i knjižnicama te muzejima na istarskoj i dalmatinskoj obali omogućuje nam upoznavanje identiteta i aktivnosti opernih impresarija koji su djelovali na tom području u kasnom austrougarskom razdoblju. Riječ je uglavnom bila o talijanskim impres...
Saved in:
| Main Author: | |
|---|---|
| Format: | Article |
| Language: | English |
| Published: |
State Archives in Pazin
2018-10-01
|
| Series: | Vjesnik Istarskog Arhiva |
| Subjects: | |
| Online Access: | https://hrcak.srce.hr/ojs/index.php/vjesnikistarskogarhiva/article/view/30021 |
| Tags: |
Add Tag
No Tags, Be the first to tag this record!
|
| Summary: | Analiza kazališnih fondova sačuvanih u državnim arhivima i knjižnicama te muzejima na istarskoj i dalmatinskoj obali omogućuje nam upoznavanje identiteta i aktivnosti opernih impresarija koji su djelovali na tom području u kasnom austrougarskom razdoblju. Riječ je uglavnom bila o talijanskim impresarijima koji su nastojali osigurati pristup brojnim kazalištima, kao i određen broj predstava. Uzimajući u obzir ekonomske rizike kojima su impresariji išli ususret, kao i značajne troškove koje je organiziranje operne sezone iziskivalo, zasigurno bi se isplatio oslonac na dobro utemeljen sustav, poput onoga koji je Pietro Ciscutti 1884. predlagao. Ciscutti je nastojao povezati kazalište Politeama u Puli, koje je i osnovao, s onima u Rijeci i Zadru, pa i s kazalištima u Šibeniku i Dubrovniku. Ova se umreženost ipak nije dogodila, između ostaloga, i zbog Ciscuttijeve smrti nekoliko godina kasnije. Proučavanje suradnje među impresarijima dopušta započinjanje sveopćega diskursa o najčešćim zahtjevima upućenima kazališnim direkcijama, kao i o umjetničkim prijedlozima te o ponuđenome umjetničkom kadru. Impresariji su, kao i većina umjetnika, dolazili iz Italije parobrodima. Scenska oprema, kostimi i partiture također su bili prenošeni tim putem. Ponekad se kasnilo s polascima, primjerice, kada bi puhala bura, što bi ugrožavalo održavanje proba i/ili same predstave. Plaćanje vanjskih umjetničkih suradnika predstavljalo je dodatne troškove za impresarije. Na teritoriju su često nedostajali članovi orkestra, zbora i baleta te su se oni morali angažirati izvana kako bi se ispoštovao broj, prema natječajima kazališta, nužnoga osoblja. Tijekom godina su potrebe za umjetnicima rasle. Poznavanje ekonomskih mehanizama koji reguliraju proizvodni sustav, zatim analiza prihoda i rashoda te razumijevanje odnosa među impresarijima, kazališnim direkcijama i izdavačima, omogućuju nam da ostvarimo dublju perspektivu koju nudi pronađena dokumentacija.
|
|---|---|
| ISSN: | 0353-7153 1849-1472 |